Suvremeni trenutak zahtijeva budnost, prepoznavanje važnog, onog što neumitno određuje
pravac kojim idemo. Usmjeriti pažnju, usredotočiti se na ono bitno iz naše pojavnosti,
oduvijek je bio imperativ umjetničke prakse. Kao što Jaspers Johns kaže, Vidjeti nešto jasno, predstavlja već puno toga jer mi ništa jasno ne vidimo.

Projektni zadatak je zapravo kako umjetnik vidi svijet današnjice. Sa svim proturječjima, savršenostima i nesavršenostima, u okviru vlastitog habitusa kao i u globalnim razmjerima.

Dionici smo političkog uređenja koje je postalo gotovo univerzalni okvir na našem planetu. Demokracija, taj toliko isprani i ofucanitermin koji nema više ništa zajedničko sa svojim imanentnim značenjem i koji kao maska služi za prikrivanje dubokih poremećaja u strukturi društvenih odnosa, nametljivo traži odgovor na pitanja o sadašnjosti i budućnosti. Naš je planet jedinstven i prekrasan.

Niti jedandjelić na njemu nije takav da ne pobuđuje ushit. Od jedva vidljivog zrnca prašine ili hrpice smeća do ogromnih oceanskih prostranstava oko koje vidi može pronaći sublimnu ljepotu i savršenost našeg svijeta, jedinog koji imamo.

Briga, čija permanentna prisutnost, prema Martinu Heideggeru, definira tubitak (ljudski bitak), u sebi sadrži, između ostalog, dužnost i odgovornost čovjeka prema Zemlji, mjestu u Univerzumu na kojem jedinom za sada možemo opstati kao vrsta.

Kako razumjeti ili opravdati da je trenutno na našem planetu toliko eksploziva da bi ga se moglo stotinama puta raznijeti u najsitnije djeliće, kao da zapravo nije previše da se to dogodi samo jednom.

Umjetnost nije katalitična sila koja bi mogla promijeniti svijet da bude bolji i pravedniji, ali
umjetnost koja u svojoj suštini uvijek apostrofira život katkad je životnija i od samog života, ona nas u ovom svijetu spavača drži budnima i upućuje nas prema onome čemu zapravo i služi, najvišem dobru, da budemo ljudi u onakvom svjetlu koje zavrjeđujemo ili tek trebamo zavrijediti.

Milan Marin

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime