S iznimnim zadovoljstvom najavljujemo otvorenje izložbe u sklopu tematskog projekta „Autentičnost leži u oku promatrača“ koje će se održati u galeriji HDLU-a Istre u Puli u petak, 5. srpnja, u 20 sati.
Kustos projekta: Ivica Nikolac
Izložba ostaje otvorena do 26. srpnja i može se razgledati radnim danima od 9 do 15 sati.
Katalog – Autentičnost leži u oku promatrača
O projektu
Pojam autentičnosti u umjetnosti subjektivan je i višeznačan. Percepcija nekog djela ovisna je o naobrazbi, iskustvu, doživljenom, emocijama, spremnosti promatrača za prihvaćanje drugačijeg. Isto djelo svaki promatrač može različito percipirati i definirati. Za neke, autentičnost je usko povezana s umjetnikovim namjerama, tehnikama i korištenim materijalima, dok je za druge ukorijenjena u emocionalnom odjeku doživljenog, odnosno osobnoj povezanosti s umjetničkim djelom. Kao gledatelji, često se oslanjamo na vlastita iskustva, kulturnu pozadinu, ali i naše predrasude kako bismo dešifrirali što čini autentičnost. Premda nam subjektivnost omogućuje da umjetnost raščlanjujemo na dubljoj razini, često pod utjecajem zajedničkog ljudskog iskustva preispitujemo ili potiskujemo vlastitu percepciju i predrasude i konformistički prihvaćamo nametnute stavove. Kako to lijepo sažima Josef Albers: „Masovno demaskiranje rodilo je – nasuprot svim očekivanjima – neki “all-alike conformism”, tj. takvu uniformnost kakva nikada prije nije bila viđena“.
Autentičnost je ključni aspekt suvremene umjetnosti. U eri u kojoj prevladavaju društveni mediji umjetnicima je olakšano stvaranje djela, pa osluškujući u stvarnom vremenu reakciju publike mogu „mjeriti“ odjek koji postižu. Raznolikost tehnika i alata koje im stoje na raspolaganju omogućuje raspon kreativnog stvaranja kakav donedavno nije bio pojmljiv, što pak nužno vodi preispitivanju tradicionalne predodžbe o umjetnosti, kreativnosti i autorstvu. Beuysovsko sve jest i može biti umjetnost prisutno je u ponekad sirovim i emotivnim djelima, konceptualnim, često provokativnim instalacijama umjetnika performansa, skulpturama nejasnih oblika, a referira se i u umjetnosti generiranoj umjetnom inteligencijom. Budućnost umjetnosti vjerojatno će biti spoj tradicionalnih tehnika i vrhunske tehnologije. Društveni mediji i internetske platforme još će više demokratizirati umjetnost, omogućujući umjetnicima da se izravno povežu s publikom ili, poput Banksyja, stvaraju suradnička djela. To će vjerojatno promijeniti i način na koji doživljavamo umjetnost i redefinirati ulogu umjetnika kao i samu definiciju onoga što čini “umjetnost”.
Naša je percepcija poljuljana. Posjećujući izložbe suvremenika bivamo prisiljeni priznati da ne možemo baš uvijek jasno definirati doživljeno a da se ne dotaknemo naracije koja je neizostavni pratitelj umjetnosti od druge polovice 20. stoljeća naovamo.
Poslužimo se frazom „Uđimo dublje u gustoću“, koju je govorio Ulme, lik iz romana „Cvijeće“, fenomenalnog portugalskog književnika Afonsa Cruza čija je tema naše pamćenje i pitanje kako nas ono određuje. U intervjuu koji je dao 2018. za Moderna vremena Cruz kaže: „Što nam vrijedi to što temeljito poznajemo filozofiju, književnost i glazbu ako se, kao protagonist romana gospodin Ulme, ne sjećamo prvog poljupca? S druge strane, što nam vrijedi to što se sjećamo prvog poljupca ako on za nas više nema nikakvu emocionalnu vrijednost? Jer, poput gospodina Ulmea, i naša civilizacija kao da je izgubila pamćenje…“.
Ovaj tematski projekt nije bio isključivo hommage Johnu Baldessariju, nego i želja da učenjem kompozicije, kršenjem niza osnovnih “pravila” o kompoziciji pokušamo izaći iz okvira, transformiramo maštu, kreiramo nove priče (ne baš uvijek stabilne) sanjajući snove otvorenih očiju i pokušamo vratiti to svoje „izgubljeno pamćenje“.
Dotaknimo se malo i boje koja je na specifičan način (Za stotinu godina ljudi će me pamtiti po tome što sam stavljao obojene točke na lica ljudi) prisutna u Baldessarijevim djelima, a naglašena je i u našim odabranim i izloženim radovima. Boja je magična, tvrdio je u knjizi Interakcija boje (Interaction of Color, 1963.) Josef Albers. „Koliko je slikara ipak voljno i sposobno da se suprotstave takvoj logici i takvoj magiji boje, tj. da spoznaju njezinu beskrajnu mnogostrukost i stvaralački je iskoriste? Jedino onda kad slikar čini da promatrač vidi više nego što je stvarno predložio, postigao je željeni perceptivni, psihološki učinak. I jedino onda kad efikasni odnosi boja i oblika (koordinacija) i odabrani smještaj (konstelacija) vode naše viđenje na odgovarajući način – iskusit ćemo obostrano uzajamno djelovanje. Tek tada viđenje umjetnosti postaje stvaralačko djelo“. Kao i Baldessari, i Albers je bio i umjetnik i predavač i smatra se jednim od najutjecajnijih predavača umjetnosti 20. stoljeća.
Baldessarijev rad oslanja se uvelike na način na koji je Marcel Duchamp umjetnost činio granom filozofije, favorizirajući umjetnost koja je nudila dokaze ideja, a ne zanata, promišljanja, a ne tehničke sposobnosti.
Kao umjetnik, John Baldessari bio je poznat po radovima u kojima je spajao fotografske materijale i grafičke oblike te predmete izvlačeći ih iz izvornog konteksta i preuređujući njihov oblik, često dodajući riječi ili rečenice. Baldessarija je interesirao način na koji se informacije prenose, podrazumijevajući da su na komplementarne načine, verbalno i vizualno, dva najčešće korištena sredstva za prijenos informacija. U tom smislu je formirao i lekcije kojima je poučavao naglašavajući kako stalna napetost između dviju vrsta informacija – verbalne i vizualne, pisanog i govornog, rezultira međuigrom semantičkog i estetskog sadržaja kreirajući stvarnost na rubu humora. Njegovi su rani slikani radovi satirizirali tradicionalna pravila sadržana u priručnicima s uputama kako stvoriti pravilnu kompoziciju i savršenu perspektivu. Dok je predavao na sveučilištu, Baldessari je naišao na list papira ostavljen u učionici na kojem su se dijelili savjeti umjetnicima. To ga je ponukalo da stvori čitav niz radova među kojima se ističe rad „Savjeti za umjetnike koji žele prodati“ (Tips For Artists Who Want To Sell, 1966.- ’68.). „Savjeti” su jedno od njegovih revolucionarnih djela: napušta poznate slike, usvaja jezik kao svoje sredstvo i lukavo sugerira da bi iza neke navodno velike umjetnosti mogao biti samo niz ciničnih smicalica. Godine 1970. Baldessari je spalio mnoge od svojih ranih slika kao dio rada pod nazivom “Cremation Project”, pri čemu je pepeo slika ispekao u kolačiće i stavio u urnu, ali je ostavio radove poput “Savjeta”, napravljene nakon 1966., u kojima je ponudio satirične popise za provjeru onoga što treba uključiti u sliku ako je se želi prodati. Ovo konceptualno djelo odnosi se na kontinuirani ciklus života, sve se stvara, uništava i obnavlja. Baldessari je značajno utjecao na generaciju mlađih umjetnika čiji su interesi kombinacija konceptualne umjetnosti i popa. Također je pokazao kako se humor može kombinirati s ozbiljnijim istraživanjima jezika i fotografije. Nadahnuo je umjetnike kao što su Richard Prince, Mike Kelley i David Salle da pomaknu umjetničke granice.
Nama je Baldessari ostavio otvorenim pitanje „Pa, zašto je to umjetnost? Zašto to nije umjetnost?“, na koje je odgovor pokušalo dati 30-ak autorica i autora čiji su radovi zanimljivošću zaokupili moju pažnju u poziciji tragača za autentičnošću. Poput Roberta Franka, koji je zahvaljujući Guggenheimovoj stipendiji 1955. godine proputovao Sjedinjene Države i fotografirao sve slojeve američkog društva te snimio 28.000 snimaka, od kojih je samo 83 odabrao za objavljivanje u knjizi The Americans, i ja sam pokušao biti hrabar kao zec. Odabrao sam ono što nije ulazilo u kategoriju „šaljem pa ako prođe – prođe“. Ako sam temom uspio skrenuti pažnju na problem autentičnosti, ako sam uspio potaknuti interes za Baldassarijevo učenje (koje se i danas uvelike primjenjuje u brojnim edukativnim programima muzeja suvremene umjetnosti – u svijetu ne i u nas), ako sam barem malo prodrmao stereotipe kojima smo svakodnevno izloženi i kojima ponekad nesvjesno, ponekad svjesno dajemo prednost nad kreativnošću, uspjeh je to zajednički.
Ivica Nikolac
Izlažu:
Barčot-Nikolac Fanita, Bušalić Ana, Čačić Antonia, Fučkar Senka, Gustini Igor, Jelušić Maja, Kos Paliska Vera, Legović Branka, Martinović Jelena, Matjan Dorica, Novotny Snježana, Peculić Izabela, Peraić Raguž Anastazija, Planteković Irena, Polaček Koraljka, Rašović Bodiš Nataša, Ružić Petra, Šabić Petra, Špoljar Andrašić Gordana, Špoljar Vesna, Teodorović Tea, Topić Vanina, Tršan Ljiljana, Vasiljev Asja, Vereš Tea, Vučić Mia, Vukić Tereza, Zbašnik Andrej i Zeman Matea.
Ivica Nikolac (Rijeka, 1960.), diplomirao hrvatski jezik i književnost – organizacija kulturnih djelatnosti, Sveučilište u Rijeci (1986.). Po sklonosti preispitivanju vlastitog fotografskog pogleda na svijet, obilježjima fotografskog izraza i usmjerenosti na odnos fotograf – društvo, može se smatrati pripadnikom konceptualizma u fotografiji. Nikolac je imao petnaest samostalnih izložbi i sudjelovao na više od 70 skupnih izložbi. Autor i koautor te selektor i kustos brojnih fotografskih izložbi. U četiri navrata izabran za predsjednika Hrvatskog fotosaveza (1998. – 2014.). Mentor i voditelj radionica fotografije, radionica starih fotografskih tehnika, predavač i esejist. Dobitnik više nagrada i priznanja.
Dobro došli!