U subotu, 1. lipnja, s početkom u 20 sati, u Fantazam Gallery – Stari Grad na Hvaru održat će se otvorenje izložbe Saše Jantoleka, „Annelida “.
Skica o Saši Jantoleku uz likovno gostovanje u Starom Gradu na Hvaru
Čarolije Arsena Lupina
Volim slikare eklektike! Meštre od ideje koji su bez po muke u stanju redovito pokazati novo, drukčije lice, presresti nas i iznenaditi. Divim se tim maštovitim ljudima koji se kao od šale preruše u novo „ja“. Zanosio sam se i sam misterioznim Arsenom Lupinom i stotinama njegovim lica, koji se pojavljuje niotkuda i svaki put začuđuje svojom pronicljivošću i lukavošću? Drugi čovjek, a ustvari prvi čovjek! A to se u likovnosti traži, jer svijet ne počiva na monotonom recikliranju, energiju treba iz nečega stvoriti, akumulirati, da bi potencijalno pretvoriti u kinetiku. Vrćenje jednoga te istoga u krug, sklonost je obično etabliranih i afirmiranih slikara. Onih što su našavši vlastiti jezik i lekseme zapravo odabrali komotnost bez strasti i traženja, konzumno participiranje u umjetnosti. I „osuđeni na lagano umiranje“, reciklirajući jedno te isto, s tek manjim refresch otklonima.
Eklekticizam je opit koji iz različitih teorija, sustava, stilova probire, usvaja i primjenjuje ono što se kreatoru tog trenutka čini najprikladnije, što može lako posvojiti, umjesto da kopira samoga sebe. Nedostatak eklekticizma sastoji se u tome što temeljne postavke usvojenoga nisu ponekad rezultat određenoga stava koji se dosljedno provodi na svim područjima. Ali ne možete imati i ovce i novce!
Sjećam se Ferdinanda Kulmera moguće najpoznatijega od naših slikara koji je svakom novom izložbom maestralno pokazivao novo lice, mimiku i tražio drukčije prijatelje u likovnom puku. Uz bok Grofa (u punom smislu te riječi), ali s nešto manje uspjeha, svakako je i djelatnost dubrovačkog slikara i pjesnika Josipa Škerlja. Njega opet kao da je poezija „silila“ na istraživanja novih tema i prtina. Veliki Pulitika se spominjao svojih dana na zagrebačkoj akademiji… Uvijek je isticao savjet Krste Hegedušića: „Ne bježite od teme dok god imate na nju što dodati.“ Iako Đuro nije bio majstor prerušavanja, njegova je genijalnost zagovarala antipod ovim „površnima, nemirnima i nestrpljivima“. No, Bože moj, ima nas svakojakih.
Evo još jednog eklektika koji će umrijeti pjevajući s novom pjesmom na usnama. Površno i ishitreno, Sašu Jantoleka znamo i vezujemo ga najčešće za art brut, makar nijansa više u naivnom i iskrenom „dječjem crtežu“ lako može povesti u vrstu cijeli rod hrvatskih infantilista, od Zvonimira Ribe Lončarića, preko Vaska Lipovca pa do riječkog kruga koji upravo imaju žicu za takvo sagledavanje stvari u likovnosti ali i shvaćanje života. Koliko uopće znamo o Jantoleku, strpljivoj kastavskoj manofakturi nepresušne invencije? Ili bolje zašto mu se s ovoliko teksta u uvodu obraćamo?
Kad je netko talentiran, talentiran je za sve! Sada nam se predstavlja kao izuzetni, filigranski crtač, tek s olovkom u ruci. S kojom i crta i boja. Da, da i boja, jer stupanj potiska mine po podlozi valer je više na Newtonovoj kolorističkoj skali! Moguće ponekad i nismo svjesni koliko umjetnici ali i kritika drže do crne rešetke po bijeloj podlozi. Ne bez razloga, ta iz nje sve proizlazi, ona je preduvjet i povod dobroj slici, iz nje se dade isčitati suština, no publika za svoj groš traži „koketno i monumentalno“, „ozbiljnost“, a ne „prazan papir“. A naoko „neatraktivni“ postupak izražavanja stariji je i od pisane riječi. Od Alatamire do današnjih dana mogu se prikazati „tek“ dvije dimenzije, dakle radi se o plošnom suodnosu širine i visine. Treća se dimenzija, dubina otkriva perspektivom i sjenjenjem, grupiranjem poteza na malom prostoru, do ruba fiksirane rešetke. Dotičući se crteža kao načina govora ne možemo umaći istini da je u pitanju akromatski fenomen, jer cijela se filozofija postupka zasniva na kombinaciji nebojama. Bez obzira na odu delikatnom likovnom postupku crtež nema naročitu popularnost u nas pa nam se upravo ovakva proširena propitkivanja i studije čine dobrodošlima i korisnima.
Kakav maskenbal
Konačno riječ-dvije i o sadržaju. Što i koliko uopće znamo o kukcima, insektima, komarcima, kojekakvim bubama… kojih se ili plašimo ili na koje gledamo blagonaklono, sa neskrivenim empatijama. Kakve li se grandiozne teme i nepresušnog vrela uhvatio ovoga puta Jantolek svojim kombinacijama i istraživanjima? Naime računa se da svijet poznaje više od milijun vrsta „malenih“. Površna istraživanja u tropskim, kišnim, šumama navode na mogući broj od oko 30 milijuna vrsta. I ma koliko vam se god likovna prigoda činila ozbilnijom nego inače, slika(?) se i ovoga puta s nadrealnom pričom posredno obraća djeci. Od njih se očekuje prepoznavanje oblika, praćenje linija, fantazmagorična dogradnja i ponavljanje uzoraka u „mutiranom“ crtežu. Kao i obično Jantolek je metodičar, interakcijom na koju računa djeca će zasigurno viđenim i vježbom otkriti čari crtanja i probuditi kreativnost. Kakav maskenbal? Za bolje prihvaćanje ove male sitne i čudne beštjice obavezno nose masku s „ovog svijeta“, neovisno dolaze li iz zbilje, životinjskog carstva, biljnog svijeta ili Disnejeve provenijencije. U vremenima terora digitale opravdano jadikujemo i stvaramo mit o crno-bijeloj fotografiji. Na sličan način Jantolek crtežom kleše spomenik klasičnom poimanju slike, zar ne?
Igor Brešan