S iznimnim zadovoljstvom pozivamo vas na otvorenje izložbe u sklopu prvog tematskog projekta u 2025. godini: “Kada otpad postaje umjetnost” koje će se održati u petak, 14. veljače, u 19 sati u galeriji HDLUa Istre, Zagrebačka 4. Kustos: Igor Gustini.
Izlažu: Natasha Bakovic, Jasna Barišić, Luciano Bunić, Branka Dubovac, Teo Herceg, Vedran Karadža Tabulov, Petar Katavić, Adele Kokotović, Željko Kranjčević, Denis Licul, Milan Marin, Slavica Marin, Ivica Nikolac, Jadranka Ostić, Izabela Peculić, Aleksandra Rotar, Silvija Sikavica, Mirna Udovčić, Irena Vasilj, Andrej Zbašnik, Marijan Zdunić, Šime Zupčić, Davorin Žitnik.
Katalog izložbe: Kada otpad postaje umjetnost
O projektu:
Mnogo toga promijenilo se u umjetnosti otkad su početkom prošlog stoljeća novonastale europske avangarde pokrenule kulturnu revoluciju postavljajući temelje za sve buduće generacije umjetnika.
Među svima najveće zasluge za likovnu umjetnost imali su Picasso i Marcel Duchamp, zasigurno među najvećim inovatorima i vizionarima u povijesti. U relativno kratko vrijeme ti velikani afirmirali su se u svijetu tako da su njihove ideje brzo postale neizbježne reference za sve likovnjake suvremenog naraštaja. S vremenom oba umjetnika krenula su različitim putevima. Dok se Picasso fokusirao pretežno na artefakte kao konkretan plod vlastite neograničene kreativnosti, znatiželje i beskrajne energije, Duchamp se zanimao za samu ideju kao takvu, koja dobiva svoje konačno oblikovanje marljivim radom, bez vidljivih spontanih obilježja i često nakon dugog mentalnog procesa. U oba slučaja, rezultati njihove istrage karakteriziraju ujedno i njihove ljudske osobine.
Moćna umjetnost temperamentnog Španjolca otvorila je put prema novom izražaju i slobodi u slikarstvu i kiparstvu, a koncept promišljenog Francuza toliko je bio iznad njegovog vremena da u stvari danas živimo njegovo vrijeme, ni više ni manje kao što tek sada koristimo u potpunosti genijalno nasljeđe Nikole Tesle.
U konstantnoj potrazi za istraživanjem ti umjetnici eksperimentirali su s raznim materijalima koji su bili daleko od uobičajenih dotad korištenih propitujući diktat klasične umjetnosti posvećene mimezisu. Prvi put počinju se koristiti kolaži, asamblaži, objet trouvé ili ready made, što su vrlo često odbačeni predmeti koje umjetnik pronalazi, reciklira i komponira u sasvim novom kontekstu, ponekad i s određenom dozom ironije. Od kubizma i dadaizma do danas skoro pa i nema umjetnika koji nije barem djelomično koristio neke odbačene predmete, papire i sl., za umjetničke svrhe. Snaga recikliranja dobiva epsku vrijednost kada krajnji rezultat otvara put u nove estetske i konceptualne vrijednosti, koje imaju jednako dostojanstvo i razloge postojanja koliko i uobičajeni „plemenitiji“ načini umjetničkog stvaranja koje nam je tradicija ostavila u nasljeđe. Protagonisti futurizma, nadrealizma, ruske avangarde, noveau realisma, pravca arte povera, kao i umjetnici Meret Oppenheim, Joseph Cornell, Alexander Calder, Alberto Burri, Piero Manzoni, Mimmo Rotella, John Chamberlain, Robert Raushenberg, Antoni Tapies, Nam June Paik, Fabio Mauri, Joseph Beuys, Gabriel Orozco, Anselm Kiefer, Tracey Emin, Sarah Lucas, Damien Hirst, Wim Delvoye, Tom Sachs i Ai Weiwei svi su barem jednom koristili otpad raznog porijekla i s različitim ciljevima kao sastavni dio vlastitog rada.
U arhitekturi Antonio Gaudì upotrebljava polomljeni šareni keramički otpad koji mu stiže direktno iz keramičkih tvornica i kombinira ga kao mozaik u izvornoj katalonskoj tehnici trencadís za dekoriranje vanjskih zidova, fasada, krovova te raznih ukrasnih i arhitektonskih elemenata u najprestižnijim zgradama u Barceloni: Casa Batllò, Casa Milà, Park Güell i u manjoj mjeri u Sagrada Familiji.
Za Kurta Schwittersa svaki pojedinačni materijal koje oko percipira, od najmanjeg komadića papira, korištene putničke karte, starih novina, kuverte, slova i brojeva, etikete, ambalaže, reklame do raznih većih predmeta, jednako je važan za stvaranje umjetničkog djela. Od slikarstva i kolaža do ambijentalnih prostora, kao njegov najvažniji životni projekt „Merzbau“, umjetnik ostaje vjeran svojim materijalima. Ta kompleksna trodimenzionalna work in progress instalacija, koja je ujedno njegov dom i atelje, pratila ga je u više navrata do kraja života i koncipirana je kao sinteza njegovog cjelokupnog rada. Ti artikulirani prostori podijeljeni u šiljastim „špiljama“ sastavljeni od svih mogućih materijala, nose u sebi emotivne, socijalne i političke poruke vezane za njegov privatni život te oštru kritiku prema dekadenciji u kojoj je njegova zemlja već odavno oronula.
César Baldaccini smatrao je da smeće ima svoju povijest jer se u njemu nalaze stvari koje su nekada bile odabrane ili oblikovane, koje su „živjele svoj život“ i nečemu služile i stoga su poprimile neku vrstu „stanovite ljepote“. Dalje, umjetnik razlikuje smeće razvrstavajući i onaj manje vrijedan (kao npr. građevinski otpad), koji definira „anonimnim“ jer se u njemu nalaze pretežno „neutralne“ i neupotrebljive stvari kao polomljene cigle, komadi betona ili lima. Za Césara „smeće nije ono što je društvo odbacilo, već nešto što je netko ostavio u okolišu, pa ga onda preuzima umjetnik za svoj rad“.
Andy Warhol tvrdio je da odbačene stvari imaju veliki potencijal za „zabavu“ i da je u njima više prisutan „humor“. U starim holivudskim filmovima s puno glazbe i glamura mnogobrojne filmske statistice bile su angažirane za pjevanje i plesanje, ali iz određenih razloga neke scene bile su izrezane i nisu uvrštene u konačni odabir produkcije. Izrezana scena postaje tako „komad otpada na podu u montažnoj sobi“ te se posljedično i djevojka koja je u njoj glumila pretvara na neki način u „ljudski otpad“ koji se neće nikada pojaviti u tom filmu premda je u snimljena i fizički je u njemu statirala. „Cijela originalna snimka bez rezova vjerojatno bi bila zabavnija nego konačno odabrana scena gdje je na kraju sve na svome mjestu“, kaže Warhol i dodaje da kad su on i ekipa snimali dugometražne eksperimentalne filmove, na kraju je uvijek najviše volio upravo izrezane scene, koje je pažljivo skupljao i čuvao u posebnim kutijama. Povodom njegovih asamblaža koji su stvoreni možda s najvećom raznolikošću otpada u povijesti umjetnosti, Daniel Spoerri razmišljao je o pisanju knjige o povijesti smeća. U jednom odlomku zabilježio je morbidnu, ali i zanimljivu kulturološku i socijalnu razliku koja se odnosi na izmet u afričkom i u zapadnoeuropskom svijetu. Naime, neka afrička plemena u zabitim i siromašnim selima, nemajući ništa drugo, koriste balegu kao dio građevinskog materijala te je razbacuju na krovove svojih kolibi. U švicarskim selima, ista balega se uredno i pažljivo akumulira u hrpama pokraj farme i predstavlja njeno „potencijalno bogatstvo“. Poljoprivrednik s najvećom i najkvalitetnijom hrpom gnojiva vjerojatno će imati najveći broj krava, uzgajat će najbolju travu i proizvodit će najviše mlijeka, a iduće godine će opet imati najveću hrpu balege od svih farmera u okolici. „To je nešto za pokazati. Tako nešto te potiče na razmišljanje koliko može biti bogat čovjek“.
Tony Cragg polemizira s definicijom otpada i ne slaže se s izrazom koji neki kritičari upotrebljavaju da bi definirali taj materijal u vezi s njegovim radom. Engleski kipar uzima kao primjer plastične boce i razne ambalaže koje se mogu naći na plaži te navodi da „neki ljudi to vide kao smeće, dok neke druge ljude potiče na razmišljanje“. Umjetnik dodaje da je „svaki element sjajan ili ružan ili je ipak nešto treće. Ovisi o rasponu naših kriterija“. Sličnog mišljenja bio je i Picasso, koji je puno prije Engleza zabilježio duhovitu anegdotu vezanu za poznatu skulpturu „Glava bika“ iz 1942. Španjolac, opisujući kako je slučajno došao do ideje za taj asamblaž, ističe da su prije tog čarobnog spajanja ta dva elementa zaista bila bezvrijedni zahrđali upravljač i banalno sjedalo od bicikla te da ih je svatko mogao vidjeti na svoj način ovisno o vlastitoj sferi interesa i o „mentalnim rekvizitima“. Ipak, najdirektniji od svih je možda talijanski umjetnik Claudio Parmiggiani, koji karikiranim riječima objašnjava svoj rad: „Za mene ima više života, više istine, više smisla za tragično u krpi ostavljenoj na podu, nego u cijeloj klasičnoj tragediji“.
Ova izložba direktno se referira na predavanje „Druga strana umjetnosti“ s podnaslovom „Kada otpad postaje umjetnost“ koje je održano u prostoru HDLU-a Istre 2023 u sklopu projekta „Edukacija mladih“. Također, ova izložba nema nikakve političke niti socijalne namjere, što bi eventualno ova tema mogla potaknuti. Kako smo vidjeli, otpad je već odavno korišten u umjetničkim djelima i nitko više to ne osporava kao umjetnost. Stoga se spontano postavlja pitanje zašto umjetnici u ovom stoljeću još uvijek koriste otpad iako je u biti po tom pitanju sve već rečeno?
Ovom izložbom nastojimo odgovoriti na ovo pitanje kao i druga, barem u našem okruženju. Trash ili otpad postoji i bit će ga sve više oko nas. Na nama je da prihvatimo taj izazov i, ako je moguće, da ga pokušamo pretvoriti u umjetnost.
Igor Gustini>