Pozivano vas otvorenje samostalne izložbe Asje Vasiljev Me(n)talne konstrukcije i Alekseja V. Slavika RODS (Šipke) videoinstalacija, 4:07min, 2024., u petak, 4. 7. 2025, u 21 sat
Galerija HDLU-a Istre, Zagrebačka 4, Pula.
Kustos: Eugen Borkovsky
OBILJEŽAVANJE PROSTORA
Asja Vasiljev predstavlja noviji projekt. On se razvija od na fotografijama kataloga predstavljene situacije kako bi se, u svakom trenutku, mogao nastaviti. Projekt je na neki način ovisan o prostoru izvedbe, i mijenja se svakom prezentacijom. I ovaj put autorica oblikuje objekte u prostoru, što svjedoči njen skulptorski pristup i edukaciju. Ona nastavlja istraživanje situacija i stanja odnosa pojedinca i/ili grupe u suvremenom okruženju. Ovaj put nisu prisutne figure ljudi. Glavna uloga prepuštena je promatraču koji prisutnošću postaje dio prostorne instalacije. Objekti su konstruirani od armaturne mreže i postavljeni na pod prostora bijele kocke kao poprišta doživljaja. Ponuda se sastoji od nekoliko objekata i poigravanja svjetlom, projekcijom obojenim svjetlosnim zrakama.
Projektu se pridružuje Aleksej V. Slavik videoinstalacijom Rods (Šipke). Dogodilo se preklapanje, uslagivanje ova dva rada pretvaranjem u neponovljivu ambijentalnu instalaciju. U nekoliko minuta videa propituju se slične teme kao i objektima koje potpisuje Asja. Oba polazišta, gradnja objekata koji simuliraju i zauzimaju prostor unatoč transparentnosti i animacija s temom videa – nastajanje i nestajanje arhitekture, usklađena su na najbolji mogući način. Ova izuzetna simbioza objekata, pokretne slike i zvuka ne ostavlja nas ravnodušnima.
U galeriji nalazimo objekte/instalacije. Tu su kvadratne, plošne, transparentne površine koje parceliziraju prostor na način pasivnog zauzimanja. Velike perforacije gradivnog materijala samo određuju neke dijelove prostora, skoro da ne smetaju pogledu. Poigravanje s nađenim/izabranim materijalom izazov je za autoricu koja poštuje materijal i ne sakriva mu bit, unatoč tome što, davanjem novog smisla, drastično mijenja doživljaj. Ovu izložbu predstavljam kao konceptualni projekt jer se elementi mogu mijenjati, nadograđivati, udvajati… Uz to, i scene projekcije odigravaju važnu ulogu, uvijek drugačiju, ovisno o smjeru svjetlosnih kadrova i pozicioniranju u prostoru.
Segmenti mrežnih konstrukcija nude ritam. Od ispunjenijeg donjeg dijela preko srednjeg, koji može imati dodatne proreze, pa do vrhova gdje su najrazigraniji. Objekti nude iluziju predmeta jer su transparentni pa samo formalno okupiraju područja prostora. I na njihovim plohama umjetnica otvara dodatne otvore, puštajući još više prostora u objekt/e. Asja gradi, obilježava prostor parcelirajući ga i odvajajući neko mjesto kao nedostupno. No, transparentnost korištenog materijala dopušta pogled kroz svaki pojedini segment. Promatraču je omogućen pristup između objekata. Prolazeći postavom između prostornih konstrukcija i okruženi dinamičnom svjetlošću videorada, uz snažni, ali pritajeni zvuk, nismo sigurni jesmo li u interijeru, eksterijeru ili smo se našli među kulisama.
Svi objekti iskazuju strogost oblikovanja i izazivaju pitanja. Mrežna struktura se pojavljuje kao formacija privida. Svaka rešetka može predstavljati poroznost pojavnosti. Transparentnost je bliska ne-bivanju, ali je objekt zapravo opor. Metalne konstrukcije izazivaju mentalne nesklade: nešto neprobojno je ujedno transparentno. Grubost materijala i oblika, uz jednostavnost i serioznost, nude se kao ponuda za propitivanje osobnog identiteta i propitivanje socijalnih odnosa unutar zadatosti okruženja. Ovaj projekt nas tjera da uočimo nesklad između osobnog saznanja i uvriježenog. Asja, uz suradnju s Aleksejem, nudi ideju da mentalne konstrukte treba preispitati.
Umjetnici su svjesni da vrijeme u kojem živimo nameće okvire. U nekima od njih moramo, ali u nekima ne želimo sudjelovati.
Projekt nudi urbane konotacije. Umjetnica kao da želi propitati arhitekturu, ali i problematiziranje staništa kao kaveza. Iako su objekti u prostoru nalik na nebodere, katedrale, nemamo se gdje sakriti. Suvremena civilizacija sistemima kontrole sve više sužuje područja života. Donedavno još moguća isključivanja iz sistema postaju nemoguća. Osobni podaci se zlorabe, zabranjuju se druženja koja ne odgovaraju politici. A političari više nisu oni koji se brinu o stanovnicima države u kojoj su izabrani, već su promotori multinacionalnih korporacija. Imperijalizam je vješto uklopljen u pojam globalizacije. Europa se amerikanizira, umjesto da se Amerika europizira. Bahatost i oružje, uz pasivizirano ljudstvo, nudi im lažnu snagu.
Jedna od asocijacija projekta je ideja babilonske kule. Kao što predaja kaže, bez obzira na trud, nisu stigli do božanstva. Kao da nisu shvatili da je tijelo neka vrsta kaveza. Ono nam diktira tempo i smisao. Ono je božanski odjek. U tijelu smo zarobljeni, ali umjesto da ga poštujemo, osluškujemo, nameće nam se kultura konzumerizma. Imati je zamijenilo biti. Radije posežemo za farmaceutskim medikamentima, nego da se oslonimo na prirodno. Od svakodnevne hrane pa do pomoći organizmu, ako se osjete problemi s nekom od funkcija. Mrgoditi smo se naučili na svaku drugačijost. Utrpani smo u vjerske, nacionalne, erotske okvire. Svaka drugačijost je nepoželjna. Svjedočimo kako su usred globalizacije granice zatvorenije – da su unatoč bržim automobilima i/ili avionima ljudi osuđeni na samovanje. Da se umjesto ljubavi, praštanja, emocija, nude pravila, zakoni, norme ponašanja. Da se razvojem proklamirane demokracije prava sužuju. Pojam empatije nestao je.
Ova izložba zbiva se u intervalu između perioda zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Pad Berlinskog zida, koji smo slavili, nije povijesni kraj zidova. Oni se i dalje stvaraju i vode globalno društvo u nove podjele unatoč proklamiranju raznolikosti kao vrijednosti.
Elementi ovog postava zapravo su simboli otuđenosti i uzurpacija osobnosti. Možda shvatimo da su ovi predmeti samo naizgled čvrsti, a da su zapravo iluzija, reminiscencija na određenje bilo koje vrste koje dolazi izvan nas. Videoinstalacija uz, preko, kroz skulpturalne radove, dodatno evocira konfuziju, zatvorenost, onemoćalost individue. Bespomoćnost koja iz toga proizlazi uvodi povlačenje, izolaciju, okreće nas prema sebi samima i propitivanju položaja unutar datosti trenutka. Bilo bi dobro za svih, ali moramo individualno odlučiti: je li ovo upozorenje kako ne shvaćamo da smo mi, kako autorica kaže: „…građani kao građevinski materijal…“
Identitet je pitanje slobode pojedinca. To je ono po čemu sami sebe prepoznajemo i ono po čemu nas drugi prepoznaju. Identitet je u značajnoj mjeri determiniran društvenim okruženjem pa ga se može označiti pojmom promjenljive socijalne kategorije. Pitanje identiteta traži od nas odluku. Moramo se poistovjetiti s nekom grupom, nametnutim uvjerenjima, primiriti svoje stavove i presvući se u uobičajeno. Teško se prihvaća činjenica da se identitet mora sagledati kao proces, a ne statična zbirka jasno određenih elemenata.
Ukoliko promijenimo diskurs, mijenja se i dojam. Ove metalne formacije kao da zaustavljaju tijek određivanjem prostora. Videorad umeće asocijacije memorije, od građevinskih elemenata pa sve do propitivanja elemenata kvantne fizike malih čestica. Memorija je zamka koja nas blokira. Nije se potrebno oslanjati na memoriju. Spoznali smo da je vrijeme nesiguran faktor za procjenu tijeka, dodali smo mu prostor. Prostor i vrijeme sada su jedna cjelina (prostor-vrijeme) kojom, poput metra, čija dužina nema definiranu debljinu, odmjeravamo realnost. Nakon što nam je Newton izračunao gabarite grube okoline, tako nam kvanti, fraktali, bozoni, strune otkrivaju uvjetovanost sofisticiranijim prostorima od onih koje možemo zahvatiti mjerljivim osjetilima.
Ovaj projekt urbano je i socijalno obilježen. Čini se da suvremenost odlikuje nesigurniji svijet. Asja, kojoj se pridružuje Aleksej, nudi buđenje misli, od doživljene realnosti, preko konstruktivističkih, nadrealističkih objekata, do ponude osviještenja. Projekt ostavlja ponešto gorčine s obzirom na realitete okruženja, no bez patetičnog iskaza. Iako snažno izraženo u premisi, angažirano polazište nije prenaglašeno. Skulpturalni elementi diktiraju kretanje posjetitelja i utječu na doživljaj. Projekcija dodatno angažira. Zapravo, simbolično je na upitu transparentnost zidova u koje se pokušavamo sakriti. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava prolazeći ovim postavom: doživljava li predmet, događaj ili ponudu osvješćivanja.
Eugen Borkovsky, V. 2024.
Biografije:
Asja Vasiljev rođena 1976. u Beogradu. Odrasla u Oprtlju u Istri (HR), okružena umjetnicima, intelektualcima i filozofima. Diplomirala Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu, odsjek kiparstvo. Aktivno se bavi umjetnošću od 1998. Ima status samostalne umjetnice Srbije i član je HDLUa Istre. Izlagala je na brojnim kolektivnim projektima u zemlji i inozemstvu. Živi, radi i stvara u Oprtlju, Istra.
Kontakti: asjavasiljev@gmail.com; Moby: 00385 99 649 6002, Oprtalj, Istra
Aleksej Vasiljev Slavik, Rođen je u Beogradu 08. XII. 2004. Završio opću gimnaziju u Puli, Ima muzički duo Acid stain i trenutno završavaju album. 2023. godine muzika im je emitirana u emisiji koja se bavi novim, alternativnim muzičarima sa balkanskog područja, na Studentskom radiju Ljubljana. Živi i radi u Puli.
Kontakt: aleksej.v.s@gmail.com